U Lijepoj Našoj većina se stanovnika izjašnjava katolicima i stalo im je do toga da oni i njihova djeca primaju sakramente inicijacije. Među njima su i zagovornici pobačaja. Budući da se nauk Crkve ne može mijenjati ni proizvoljno tumačiti, očito je jako prisutno neznanje.
U Katekizmu piše kakve posljedice u odnosu s Crkvom snose oni koji su sudjelovali u pobačaju. Kakvo je stajalište Crkve prema zagovornicima neodgovornoga spolnoga ponašanja i muškaraca i žena, te pobačaja pod izlikom prava žene na slobodno odlučivanje o svom tijelu? Na početku mise ispovijedamo grijeh mišlju, riječju, djelom i propustom. Je li odobravanje i zagovaranje pobačaja težak grijeh? Može li ga opravdati nepoznavanje nauka Crkve? Ili Bog opravdava i oprašta ako se grijeh spozna, kaje se zbog njega i odluči ubuduće ne griješiti?
Vjernica
Pitanje pobačaja oduvijek je bolno i teško. U suvremenim društvima katolički nauk o nužnosti zaštite svakoga života, što znači i života nerođenoga djeteta – bez obzira na to koliki je postotak katoličkih vjernika u tom društvu – često se naziva konzervativnim, a još češće i još radije naziva ga se kontroverznim, retrogradnim, zaostalim. Kao da bi pitanje odluke o nečijem životu, tj. odluke o tome hoćemo li ili ne ćemo ubiti živo ljudsko biće – a začeto dijete to jest – uopće moglo biti pitanje »naprednih« ili »nazadnih« svjetonazora, liberalnih ili konzervativnih, »lijevih« ili »desnih«, ili pak ekonomsko pitanje – kako se danas natura i u našem društvu, uz tumačenje da se netko odlučuje na pobačaj jer nema sredstava za uzdržavanje djeteta. Tko bi to uopće – bez obzira kojim se svjetonazorom u životu vodio – smio ubiti drugo živo biće, pozivajući se na svoju slobodu i svoje pravo na raspolaganje svojim tijelom, premda je riječ o ubojstvu drugoga tijela, tj. drugoga još nerođenoga čovjeka? Jer, ovdje nije riječ samo o stvarima svjetonazora i vjere, nego i znanosti koja uči da ljudski život započinje u trenutku začeća. I to je neprijeporna činjenica koja se u svim raspravama o zaštiti nerođenoga života mora uzimati u obzir. I nevjernici o tome moraju voditi računa, a vjernici su dužni prianjati uz nauk Crkve, izrečen u mnogim službenim dokumentima.
No pođimo redom. Katekizam Katoličke Crkve (br. 2270), kao što pišete, jasno kaže: »Ljudski život mora biti cijenjen i štićen bez ograničenja od časa začeća. Ljudskom biću moraju od prvog časa postojanja biti priznata osobna prava, među kojima i nepovredivo pravo svakog nedužnog bića na život«, te već u sljedećem broju ističe da je već od prvoga stoljeća Crkva isticala moralnu zloću svakoga izazvanoga pobačaja. »Taj se nauk nije mijenjao. Ostaje nepromjenljiv. Izravni pobačaj, što znači pobačaj koji je željen bilo kao cilj bilo kao sredstvo, teško se protivi ćudorednom zakonu: Ne ubij dijete pobačajem niti ga pogubljuj nakon rođenja. Bog, Gospodar života, povjerio je ljudima uzvišenu zadaću održavati život, i tu dužnost moraju vršiti na način dostojan čovjeka. Stoga život, jednom začet, treba najbrižnije štititi; pobačaj i čedomorstvo užasni su zločini«, navodi KKC prenoseći nauk Drugoga vatikanskoga koncila, tj. pastoralne konstitucije »Gaudium et spes« (br. 51).
Toga bi se nauka trebao držati svaki vjernik i ni jedan vjernik ne bi ga smio proizvoljno tumačiti. Vi ističete da postoje i vjernici koji su zagovornici pobačaja. Budući da je zagovaranje pobačaja nespojivo s katoličkim naukom, takve osobe zapravo se same isključuju iz zajedništva vjere te se ne mogu smatrati katoličkim vjernicima. Član Crkve koji svojevoljno odbacuje, pogotovo ako to čini svjesno i promišljeno, jasni katolički nauk, upada u herezu, tj. krivovjerje, a to je ujedno i teško grješno stanje jer znači osobno isključivanje iz Crkve kao zajednice spasenja. Katolička Crkva, koja je nekada kažnjavala krivovjerce, danas ih doživljava kao ranu na Kristovu tijelu. Kao što čovjek ne će odrezati oboljeli dio svoga tijela, osim ako je na to prisiljen, tako i Crkva ne želi odbaciti zalutaloga člana, nego ga želi liječiti.
Još je teži grijeh kad koja osoba svjesno zagovara da se u konkretnom slučaju počini pobačaj. Zakonik kanonskoga prava u kanonu 1398 piše: »Tko sudjeluje u vršenju pobačaja, upada, ako dođe do učinka, u izopćenje unaprijed izrečeno.« Riječ je o kazni »latae sententiae«, u koju se upada čim je »kažnjivo djelo« počinjeno, tumači Enciklopedijski teološki rječnik, dodajući: »U slučaju kad bi se trudnica odlučila na pobačaj prouzročen vanjskim pritiscima, možda bi bila isključena njezina puna odgovornost.«
Međutim, »Crkva time ne kani suziti područje milosrđa«. »Ona iznosi na vidjelo težinu počinjenog zločina, nenadoknadivu štetu učinjenu ubijenom nevinom biću, njegovim roditeljima i cijelome društvu« (KKC, 2272). Katekizam pojašnjava da »neotuđivo pravo svakog pojedinog nedužnog čovjeka na život predstavlja konstitutivnu osnovu građanskog društva i njegova zakonodavstva« te su »građansko društvo i politička vlast dužni priznavati i poštivati neotuđiva osobna prava; ljudska prava ne ovise o pojedincima ni o roditeljima niti su povlastica koju bi davala država ili društvo«. »Ta prava pripadaju ljudskoj naravi i prirođena su osobi snagom stvaralačkog čina od kojeg ona proizlazi. Među tim osobnim pravima treba u ovom pogledu istaknuti (…) pravo na život i tjelesnu cjelovitost svakoga ljudskog bića od začeća do smrti«, piše u Katekizmu (br. 2273) u kojemu se citira naputak »Dar života« Kongregacije za nauk vjere.
Nadalje, »Dar života« isto tako jasno potvrđuje da »u času kad neki proglašeni zakon lišava stanovit soj ljudskih bića zaštite koju im građansko zakonodavstvo mora pružati, država niječe jednakost sviju pred zakonom«. »Kad država ne stavlja svoju snagu u službu prava svakoga građanina, napose onoga koji je slabiji, bivaju ugroženi sami temelji pravne države. (…) Dosljedno poštovanju i zaštiti koja ide djetetu od časa začeća, morat će zakon predvidjeti odgovarajuće kaznene odredbe za svako namjerno ugrožavanje njegovih prava« (Dar života, III).
